Moje ljubavne priče !!!

1. priča


Kako sacuvati ljubav !

Bili su vrlo mlad bračni par, tek par mjeseci u braku. No, čak i za to malo vremena mogli su da shvate da brak i nije baš ono kako su ga sebi ranije predstavljali. ...U suštini, nije da se više nisu voljeli; naprotiv, još uvijek su osjećali jako silne emocije jedno prema drugome. Ali su ih sve rjeđe iskazivali. ...
A prije!! Samo do prije par mjeseci, kao da su se takmičili ko će prvi reći „Volim te“. Ili ko će to više puta reći u jednom danu. Ili ko će to da dokaže na interesantniji i origilnalniji način. I nije padalo teško, niti im je moglo dosaditi. Činili su to iskreno i sa ljubavlju; pružalo im je neopisivo zadovoljstvo da svoja osjećanja pokažu jedno drugome. I u jednom trenu kao da se sve iz korijena promijeni. Do te mjere su bili napeti u posljednje vrijeme, da su i najmanji događaj ili najbezazlenija riječ bili dovoljan povod da se ozbiljno posvađaju i izvrijeđaju. Već sasvim očajni i istrošeni od novonastale situacije, jedno veče odlučiše da sjednu i porazgovaraju o svemu. I, ako je moguće, da pokušaju da nađu neko rješenje, koje će biti na obostranu korist. Nijedno od njih dvoje nije htjelo razvod, ali su istovremeno bili i svjesni da je nemoguće živjeti takvim životom. Bilo im je sve jasno, ali nisu nalazili riječi da to i iskažu. Dugo su sjedili tako ćuteći jedno naspram drugog, razdirani iznutra protivuriječnim osjećanjima i mislima, pitajući se neprestano, šta bi bilo najbolje rješenje. I odjednom muž poskoči: - „Palo mi je nešto na pamet!“ – reče sa neskrivenim zanosom u glasu. „Hajde da zasadimo jedno drvo u bašti i to neka bude ‘Naše drvo‘!! Ako kroz sljedeća tri mjeseca drvo uvene – razvešćemo se. Ali ako se primi i počne da raste i da se razvija – nikada više nećemo sebi dozvoliti nijednu misao o razvodu. A za to vrijeme, možemo da spavamo i u odvojenim sobama.“ „I šta misliš, jesi li ZA?“ – upita je nesigurno i uperi u nju pogled prepun očekivanja. U prvi tren ženi se to učinilo kao prilično čudna i suluda ideja – da im budućnost braka zavisi od nekakvog drveta. Ali kad je pak malo razmislila o bezizlasnosti njihove situacije – na kraju pristade. Sljedećeg jutra otidoše zajedno do obližnjeg rasadnika i kupiše jedno omanje drvo. Dođoše kući, izabraše pogodno mjesto u bašti i međusobno se pomažući – zasadiše ga.

Prošlo je oko mjesec dana od toga dana.

Jedne noći sudariše se, u tami njihove bašte. U pogledima im se izprva vidjelo čuđenje, da bi se zatim pretvorilo u radostan sjaj.

Oboje su u rukama imali po kantu vode.


Nadam se da vam se svidjela

Super je.....
Volim priče u kojima moraš shvatiti šta je kraj a da ne piše(ako znate na šta mislim).

Znamm na sta mislis . . . . Bit ce jos takvih pricaa

Supp
Jedva čekam

2. priča


Bio je mnogo stariji od nje kad su mu rekli da će joj upropastit budućnost!
Odlučio je napustiti, molila ga je i plakala.. ali, obećao je da će pisati!

PRVO NJEGOVO PISMO:
Stiglo je nakon njihovog rastanka,pisao joj je da mu je teško,užasno bez nje!

DRUGO NJEGOVO PISMO:
Stiglo je mjesec dana nakon njihovog rastanka,pisao je da mu je teško,ali da se ipak uspio nasmijati jednom sunčanom danu!

TREĆE NJEGOVO PISMO:
Stiglo je godinu dana nakon njihovog rastanka,pisao je da vrijeme čini svoje i da se smije vrlo često.

ČETVRTO NJEGOVO PISMO:
Stiglo je nakon četiri godine nakon njihovog rastanka,pisao je da je dobro što su se rastali,jer bi ih smatrali za oca i kći.

PETO NJEGOVO PISMO:
Stiglo je nakon pet godina nakon njihovog rastanka,pisalo je:
Oprosti djevojko,molim te!Tek sada ti pišemo pravu istinu.
On se odmah nakon vašeg rastanka ubio.
Nismo imali srca da ti priznamo,ali sada nakon 5 godina u nadi da si ga preboljela,odlučili smo ti napisati istinu!
TVOJI I NJEGOVI PRIJATELJI!

I ova je super ali ona prva je..... bez rijeci.

hahah . . . O.K

Zar ih nece biti jos?

Ew jedne al je po stihovima ( pjesma )

Okrećem stranice starog dnevnika
na svakoj pronalazim tebe...
Uvijek si bio tu,
a nikad te nisam primjećivala..
Na svakoj po jedna želja stoji
ni jedna ostvarila se nije...
I postignuća moja svoje mjesto imaju tu
ali mi sada ništa ne znače..

Moj pogled nije isti,
ni boja glasa ne zvuči kao prije
Moje ruke ne pišu istu
usne novu pričaju priču..

Godine su donjele tuge
i radosti bilo je isto
pod ovim zvjezdanim nebom
tražim novo mjesto...

Davno sam izgubila sebe,
na nekom pustom putu,
u samoći i snovima...
isklesala sam novu rutu...

Super je

Želim još!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Nesretan !

Lanu sam upoznao sasvim slučajno, u autobusu. Kažu da se najveće ljubavi "događaju" upravo tako, kada im se najmanje nadamo, i sada znam da je to istina. Sudbina je udesila da sjednemo jedno pored drugoga, a prvo čemu smo se nasmijali bile su rezervacije naših sjedišta. Ja na sjedištu broj 27, a ona na broju 26, a upravo nam je po toliko godina bilo. Raspričali smo se kao da se poznajemo čitav život vjerovatno osjetivši da smo napokon pronašli svoje druge polovice. Lana nije bila pretjerano upadljiva ali, "na drugi pogled", bila je veoma lijepa. Na sebi je imala traperice, kratku majicu, patike, ni trunku šminke, krasila ju je duga, prirodno plava kosa, oči smeđe, krupne kao u srne. Podsjećala je na gimnazijalku, bilo mi je potebno manje od dva sata da načisto izgubim pamet za njom i već sam tada znao da je tu kraj mog lutanja i nemirnog života. Period zabavljanja sa Lanom pamtim kao nešto najljepše što je moglo da mi se dogodi. Volio sam i ranije, ali tada... Pametna, dobroćudna, strasna i iznad svega umiljata, toliko mi se uvukla pod kožu da sam se u njenoj blizini topio kao pahulja na dlanu. Zaboravio sam na sve oko sebe, činilo se da svijet postoji samo za nas dvoje. Planirali smo skromno vjenčanje, troje djece, kućicu u cvijeću... Nije nam se dalo.

Krajem tog kolovoza otputovali smo na more. Vrijeme nas nije poslužilo. Kiša je moru oduzela plaventilo, plaža je bila pusta, sivkasti valovi umorno su udarali o stijene, ali meni je pored Lane opet bilo lijepo. Kupao sam se u dubini njenih očiju, a njeno poželjno tijelo grijalo me je žešće od sunca. Ali, Lana nije izdržala, morala je da se bućne u vodi. Sunce je grijalo, plaža se napunila, ali je voda još uvijek bila veoma hladna. - Danijele, dođi... dođi! - izronila je i počela da maše rukama. Naravno, otplivao sam do nje, ali zato da je izvučem iz vode, a za tih nekoliko minuta koliko se praćakala u mojim rukama poput neposlušnog djeteta, imao sam osjećaj da mi je hladna voda potpuno zaustavila cirkulaciju. Poslije tri dana vratili smo se kući, a tjedan kasnije Lana je počela da kašljuca. - Eto šta si uradila. To ti je od onog brčkanja u ledenoj vodi - rekao sam kada se već toliko zakašljala da je gotovo ostala bez zraka. - Danijele, zaboga, od tada je prošlo deset dana. Da je tako kao što tvrdiš, razboljela bih se iste večeri - za trenutak je zastala, a potom dodala: - Jedino ako nisam "zaradila" upalu pluća, u tom slučaju simptomi se zaista ne pojavljuju preko noći. Prebacih ruku preko njenog ramena i privih je na grudi. - Ti si pametna djevojka, ali ponekad se ponašaš kao dijete. Sutra ideš liječniku, bez pogovora. - Obećavam - podigla je ruku i zagnjurila lice u moje grudi. Tada nisam znao da je to posljednja mirna večer u mom životu.

Sutradan se Lana javila iz bolnice. Kratko je rekla da zaista ima upalu pluća i da će neko vrijeme ostati na odjeljenju, a potom je prekinula vezu. Bio sam van sebe. To nije ličilo na nju jer mi nije rekla ništa od onog što sam želio da čujem: dođi, želim da te vidim, potreban si mi, ne brini, volim te najviše na svijetu. - Hej, dečko, pa gdje si ti? - razvukla je usne u osmijeh kada sam se pojavio na vratima. Tada nisam znao da se zapravo izvlači zbog našeg posljednjeg telefonskog razgovora pa sam se i sam nasmijao. - Ubiti ću te, znaš - rekoh grleći je. - Aha, jedva čekam - nasmijala se vragolasto. - I, šta kažu čike u bijelim mantilima? - Pa eto, bila sam naposlušna i zaradila sam upalu pluća. Obećavam da nikada više neću roniti u ledenoj vodi. - Koliko može da potraje? Mislim, koliko ćeš ostati ovdje? Tog momenta Lana se zakašljala do suza. Druga pacijentica, koja je tog trenutka ušla u sobu i vjerovatno čula samo moje posljednje pitanje, sjela je na svoj krevet i odmahnula rukom. - Ili će baš da potraje ili uopće neće trajati. Ako ostanemo, možda ima nade. - O čemu to govorite? - upitah zaprepašteno. - Ma, pusti Daru - Lana otpi gutljaj vode i pogledom ošinu ženu koja je, kao po naredbi, istog trenutka legla, pokrila se i ušutjela. - Lana, nešto kriješ. - Danijele, molim te, ne drami - polako je ustala, uhvatila me pod ruku i povela prema vratima. - Ova žena je veoma siromašna i živi sama. Odgovara joj boravak ovdje i bolnička njega i zato misli da će umrijeti ako je otpuste kući. Hajde, idi sad, isteklo je vrijeme za posjete. I dođi sutra - pogledala me je pravo u oči, popela se na prste i spustila poljubac na moje usne.

Otišao sam kući, spustio sam se na kauč i sklopio oči. Želio sam da zaspem, da prespavam čitavo podne, večer i noć, da skratim vrijeme do sutrašnjeg susreta s Lanom, ali nešto mi nije dalo mira. Da su slučajnosti moguće, u to sam se uvjerio, ali Lana mi nije odgovorila na pitanje koliko će potrajati njeno liječenje. Zašto se baš tada zakašljala? Da li je bilo slučajno ili je željela da izbjegne odgovor? I zašto je ona žena ušutjela kao zalivena kada ju je Lana pogledala? Možda je ta Dara živjela sama, ali teško da je živjela u bijedi. Imala je lijepo uređenu frizuru, oko vrata ogroman zlatni medaljon i na svakom prstu barem po jedan zlatni prsten. I ormarić do njenog kreveta bio je zatrpan voćem, sokovima, cvijećem. Ipak je imala nekoga. Bože, zašto me je Lana slagala? Ona nešto krije. Krije?! Otvorio sam oči i skočio iz kreveta. Mrak je već uveliko obavio grad, ko' će izdržati do sutra, pitao sam i izašao na ulicu. Otišao sam u lokal gdje sam se nekada sastajao sa starim prijateljima. - Ej Danijele, dobio si slobodnu večer! - dobacio je Vlatko. - Pa dobro, jednom u šest mjeseci i to je nešto - dodao je Miro. Nasmijao sam se. Znali smo se još iz školskih dana, prihvatili su i zavoljeli Lanu. Ne znam zašto sam prešutio da je Lana u bolnici, samo sam kratko rekao da je prehlađena, a onda smo prešli na druge teme: sport, politiku, ženske (mada su mi, "mrtvi ozbiljni", naglasili da nemam pravo glasa na tu temu). - A ti, da li ti imaš pravo glasa? - upitah Vlatka. - Šta učini sa onom rasnom crnkom, koliko mi se čini, kraj nje si se najdulje zadržao. - Seks nam je fantastičan. Ne znam da li ćemo nastaviti, ali sada je u dubokoj žalosti. - Aha, mora da žali što te je srela - već dobro popiti Miro prasnu u smijeh. - Daj, zaista nije smiješno - Vlatko ga značajno pogleda. - Nisam u toku - rekoh. - Ostala je bez brata. Kašljucao čovjek neko vrijeme, mislio da je to od cigareta, kad ono, rak pluća. I umre za mjesec dana. Samo što se oženio, žena pred porodom, a njemu jedva trideset. Tragedija, čovječe! Osjetih kako me noge izdaju. Zapravo, osjetio sam da mi se čitavo tijelo oduzima i da ću se šlagirati od straha. Morao sam što prije saznati šta je sa Lanom i nije me bilo briga što je dva sata poslije ponoći. Bacio sam novac na stol i bez riječi izletio iz kafića. - Tko ste vi... šta tražite ovdje?! - dežurna sestra odskočila je od stolice kada sam otvorio vrata. - Lana Ladan, soba 18. Preklinjem vas, šta je s njom?! - Izlazite! Znate li koje je doba noći, kako ste prošli pored osiguranja?! I, zaudarate na alkohol - dodala je nešto tiše i brzo zgrabila mobitel. - Zaboga Milice, zašto vičete? - na vratima se pojavio doktor. Zastao je i odmjerio me od glave do pete. - A vi? Kako ste se stvorili ovdje? Udahnuh duboko. - Popio jesam, ali nisam pijan. Nisam lud, ne želim nikoga da povrijedim, samo želim informaciju i ,obećavam, odmah ću otići. Molim vas... Doktor očima dade znak sestri da izađe i ona brže - bolje napusti prostoriju. - Ja sam Danijel - ispružih ruku. Znao sam da moram da igram na kartu pristojnosti. - Doktor Žarković - mladi doktor klimnu glavom i pokaza rukom na stolicu. - Sjedite Danijele, da čujem o čemu se radi. - Dakle, vi niste član obitelji, a nadam se da znate da doktorska etika obvezuje na diskreciju - rekao je kada sam pitao ono što me zanimalo.

Tada sam počeo da plačem, ali ne zato da bi se on smilovao, već zato što je nešto pokuljalo iz mene. Volio sam Lanu više od života, a nisam imao pravo znati od čega boluje. - Pogledajte - izvadio sam njenu sliku iz novčanika. - Za dva mjeseca trebalo bi da se vjenčamo, već smo smislili imena za našu djecu i... - suze su mi se u potocima slijevale niz lice. - Zaboga, zar vi nikada niste voljeli? - Dobro Danijele, jasno mi je. Da li možete podnijeti istinu? - Izgleda da ću morati. - Lana ima karcinom pluća. Isječak smo poslali, doduše, još uvijek nismo dobili potvrdu, ali na snimku se sve jasno vidi. Nažalost, sada je prekasno, to je podmukla bolest. - Koliko joj je ostalo? - upitah odsutno. - To je teško procijeniti. Mjesec, dva, tri... zaista ne znam. Biti će otpuštena za dva dana pa, znati ćete kada uđe u posljednji stadijum. - Da li ona zna? - upitah. - Naravno. Progutah knedlu. - Nemojte joj reči da sam dolazio i... - htjedoh da izustim "hvala", ali na čemu? Tek kada sam prišao vratima i na svom ramenu osjetio doktorovu ruku, postao sam svjestan svega što me čeka. - Danijele, žao mi je, morate biti jaki. Vijesti nisu dobre. Klimnuh glavom i potrčah niz hodnik. Molio sam Boga da me uzme, samo da ne dočekam njen kraj. Ali, uzalud... Mojoj Lani se bližio kraj. Narednih mjesec dana prošli su kao u transu. Trebalo je da svojoj Lani uljepšam posljednje dane, da budem jak, da kraj nje izigravam sretnika, ali u dubini duše i u samoći svoje sobe bio sam najnesretniji čovjek na svijetu. Ponekad nisam mogao da odvojim fikciju od stvarnosti. Smijali smo se, vodili ljubav, sjedili pored rijeke i kovali planove za budućnost, činilo se kao da je ona epizoda bila ružan san, a onda sam umio da se zapitam da li se baš toliko volimo kada štedimo jedno drugo, ili smo sebični zato što prešutkujemo ono najvažnije, zato što planiramo budućnost koje neće biti i zato što tako lijepo lažemo jedno drugo? U svakom slučaju, držao sam je kao malo vode na dlanu i tada mi je bilo žao što je ranije nisam upoznao. Bar da mi je rodila djevojčicu, tako slatku i umiljatu kakva je i sama bila... Pa da mi ona ostane poslije nje.

Sutra nastavakk

Super je........

Hehehe . . Hvala

Sutra ide nastavakk

Super(Napisi jednu pricu u drugom licu pa je postavi jer su mi te veoma zanimljive)

Počelo je u listopadu, upravo u vrijeme kada smo planirali da se vjenčamo, "kada dunje zamirišu", kako je govorila Lana. U posljednjem i najgorem stadijumu sve se odvijalo tako brzo da nisam znao gdje sam. Za samo nekoliko tjedana Lana je ostala bez kose, mršavila je nepojmljivom brzinom, a oko njenih očiju, u kojima više nije bilo sjaja, širili su se podočnjaci koji su podsjećali na dvije hrpice pepela koje ostaju na zgarištu. - Da li si znao? - upitala me je jedne večeri dok sam sjedio kraj njene postelje. - Znao sam - rekoh tiho. - Hvala ti što nisi pričao o tome. Hvala što si mi uljepšao život... hvala ti za sve - pomilovala me je po obrazu, a potom smo oboje počeli plakati. Bile su to njene posljednje riječi. Lana je željela da umre u svom domu, ali nije bilo tako. Te noći pala je u komu pa je prebačena u bolnicu. Nikada mi neće biti jasno kako sam poslije toga ostao pri zdravoj pameti. - Ima li šanse da se ikada probudi? - upitao sam doktora Žarkovića. - Neće se probuditi. Ona nije doživjela prometnu nesreću, ovo nije povreda, ovo je bolest koja odnosi život. - A da li je istina da ljudi u komi mogu da čuju ono što im se govori? - Neki tvrde da mogu, neki da je to zabluda. Ako osjećaš potrebu da to učiniš, neka tako bude - opet me je potapšao po ramenu i krenuo niz hodnik. Kraj Lanine postelje proveo sam duže od mjesec dana. Naravno, dolazili su i njeni. Zatvoren između četiri zida, gubio sam pojam o vremenu, a kući bih odlazio tek da se istuširam i presvučem. Želio sam da ostanem kraj nje sve dok njen puls kuca iako joj je život održavan pomoću aparata. I pričao sam, usta nisam zatvarao. Pričao sam joj o svom djetinjstvu, nestašlucima, čitao sam joj knjige koje je voljela, čak sam pjevao pjesme koje je voljela. I, mada ju je bolest drastično izobličila, uvijek sam joj govorio da je ona moja uspavana ljepotica. Priznajem, nadao sam se da će moja ljubav učiniti čudo i, kada bi me savladao san i kad bih se potom poslije nekog vremena trgao, ispitivao bih njen izraz lica i njene ispružene ruke. Tražio sam i najmanji dokaz da se pomjerila bar za milimetar, tek da mi da do znanja da joj je drago što sam tu i da zna o čemu joj pričam. S druge strane osjećao sam da je sav moj trud uzaludan. Možda moje prisustvo nije bilo baš sasvim nepotrebno, ali sve ostalo bilo je užasno razočaravajuće i deprimirajuće. Lana je umrla u trenutku kada sam joj po ko zna koji put pjevao "našu" pjesmu, a da li me je čula, ne znam. Možda mi je poslala znak preko one ravne, beskonačne crte na ekranu koji je pokazivao rad njenog srca. Zašutio sam, samo sam za trenutak osjetio neopisivi strah, potom sam je poljubio u vrh nosa, izašao iz sobe i zatvorio vrata za sobom. Srce mi je bilo umorno, ranjeno i smrvljeno.

Nikada neću shvatiti kako sam preživio dan Lanine sahrane. Možda tako što u tom trenutku nisam želio da je žalim, već sam razmišljao o nama. Ipak smo uspjeli da "sastavimo" četiri godišnja doba. Sreli smo se u proljeće, kada su mirisali jorgovani, žarko ljeto samo je rasplamsalo našu ljubav, zastali smo u vrijeme kada je trebalo da se vjenčamo (onda kada su dunje mirisale) i, mada Lana nije vidjela prve pahulje svoje posljednje zime, bila je tu, među nama. Ipak, nije dočekala Novu godinu, ni kraj zime. U trenutku kada je grumenje promrzle zemlje počelo da pada po kovčegu, zagrmjelo je. Usred prosinca. Znao sam da postoji spona između mog i njenog svijeta. Podigao sam pogled prema nebu i prošaptao: - Znam, upravo si sada otvorila vrata raja. Čekaj me, uspavana ljepotice, jednom ću sigurno doći. Nisam se obazirao na gurkanje i zaprepaštene poglede. Možda su mislili da sam lud, možda sam u tom trenutku zaista bio izgubljen, ali volio sam je toliko drugačije od ostalih. Možda sam upravo zato želio da budem jak, a suze su same krenule tek kada su ljudi počeli da se razilaze.Odlazili su u grupicama, svatko je imao rame za plakanje, jedino sam ja koračao sam. Izgleda da mi je tek tada doprlo do svijesti da više ništa neće biti isto, da je moja uspavana ljepotica zauvijek otišla i da ću dugo, veoma dugo koračati ovim svijetom sam.

Od tada su prošle 4 godine, a ja sam još uvijek sam. Iako Lana i ja nismo bili vjenčani, jednom smo se zakleli da ćemo se voljeti dok nas smrt ne rastavi. Eto, rastavila nas je, ali ja je još uvijek volim, ne želim i ne mogu protiv svojih osjećaja. Tko zna, možda ću jednom imati svoju obitelj, ali se svakako neću oženiti u vrijeme kada zamirišu dunje, neću imati troje djece, ni kućicu u cvijeću jer, o tome sam mogao maštati samo s Lanom i zato ne želim da je izdam. Možda ću i voljeti, ali samo jednom polovicom svog srca. Ona druga otišla je s Lanom, zauvijek.
KRAJ